utorak, 13.03.2007.

Exhale


Mislim da sam u vezi s nečim napokon došla na oči-u-oči stadij sama sa sobom.
Ajd. Bilo je tu i zavijanja vjetra, svjetla na hodnicima, ljudi koji nisu ljudi i totalno promašenih valnih duljina onih koji jesu.
No, nije bitno.
10.03.2007.


Ovo gore je trebao biti još jedan početak novog posta. Ali nema smisla. Glupo mi je više pisati kad nemam više onoliku potrebu da izbacim riječi na ekran onog bitnog The trena , i nemam slobodu napisati The bitne stvari… pa samo hodam uokolo, na mjesto samo The površine stavljajući prazne redove (a što je tek s onim ispod!?). Zapravo, i bilo je tako oduvijek jer čovjek nije ono što se od njega očekuje… No, sada nema ni onih usputnih svrha (jedino još ovaj malen trag samo za one neumorne čitače). A niti ništa nije toliko iznenadno (jer da čovjeku nešto katkad jednostavno dođe, no i to nešto je trebalo nekako doći).

Uglavnom.
Sve je postalo drugačije jer sam ja negdje drugdje. - Trebalo mi je toliko mnogo a istodobno i toliko malo. Trebala mi je snaga da mogu ostaviti jedno, obujmiti drugo, nadograditi kartu i otići u potragu za trećim. Trebao mi je umor da plovim besmislom, a tolikom spokojnošću, snova.
Vrijeme i satovi su sada drugačiji. I drugačiji je onaj kojeg ima i onaj kojeg nema. - Prestalo je biti bitno nekadašnje neophodno, a meni većina stvari uopće ne fali. Jer kao da sad shvaćam bolje one stvari dok su mi daleke, nego kad su mi bile ravno pred okom.
(Možda me jedino zabrinjava svijet manje-više ludih ljudi, i to što svi mi imamo potencijala - nećemo sad glumiti prizemne i tražiti besmislena rješenja.)

Da. I intenziteti mojih osjećaja mijenjaju se iz minute u minutu, smiraj i bijes se natječu u slikanju pejzaža.

Al ono nešto iznad svega, što svaki čovjek treba naći sam, sada postaje bliže… osjećam.


- 20:37 - Dio Tebe (17) - Isprintaj - #

petak, 09.03.2007.


Tako mnogo riječi
Tako mnogo slika
Tako mnogo lica
…a malo je prostora.

Nedostaje… SASVIM neobojani zrak.

Trčim spiralom zatvorenih očiju. Glazba i ljudi. Ljudi i glazba. Okruženje sa sasvim malo tajanstvenog –tragovi nekog drugog života.

Nedostaju.

Stajem. Jedna točka u sredini. Još samo jedna.
Padam u gomilu.
Namjerno.


"I think I have lost my way like ruin my soul throwing away into a city not
mine non yours
Do you remember?"


Malo je prostora.
Malo.
Sasvim malo.

Umjetna svjetla neutraliziraju prirodna… SASVIM uništeno.

Nisam rekla da sam naglašavala ljepotu.
Time sam uništila i to što jesam.
Prosječno.
Sasvim prosješan odgovor na smijeh.
Toliko da pucaju parketi.

Samo neka pucaju.
Malo je prostora.
Malo.

Pružam ruke pred kaleidoskopom.
Čežnja.
Prokleta misao o istini.


..."And I was running every spring around the earth to find a hope to bring you
the first rose
I saw you there first time do you remember?
You are missing a winter and seems for five do you remember?"

- 12:34 - Dio Tebe (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2007.

Inferno




Hm...
Mrzim kad se osjećam glupom. Ono… u smislu opće kulture, općih sposobnosti and stuff. Jer me više od pedeset posto stvari ne zanima i jednostavno ne zaustavlja se u onom dijelu gdje je već smješteno trajno pamćenje & ekipa. Nda. I onda se tak osjećam. Faking glupo.

Ali zato pamtim gluposti.

Logično, right?

I mrzim kad se netko prema meni na neki s-visoka-način ponaša.
Fak of!

I ponovit ću to još tisuću puta.

I neću znati ništa bolje i ništa više, ali to više neće biti bitno.

I kada to ponovim još tisuću puta i još jedanput, shvatit ću da moram zašutjeti (iako sam to govorila relativno u sebi – kažem relativno, jer nekad čovjek slučajno nešt izlane pa ga čuju).

Da.

I to će me dakle proći kao što je prošlo dvadeset i sedam minuta. (Isto je kao kad idem cestom i samo idem. Uvijek. I jebeno mi srce zalupa kad se nešto u toj rutini poremeti, no ja i dalje idem i idem, od vrata do vrata, dok se ne smiri).
To znači sa žarom pisati, a ništa ne reći.

Čekati da počne film i onda ugasiti televizor.

So, like me.

- 23:02 - Dio Tebe (11) - Isprintaj - #

subota, 24.02.2007.

A ja nemam ni stakla




Carstvo želja, razlika i mogućnosti, izgurani negdje sa strane i nesavršeno savladani čim ih još uvijek ima. No, i to prestaje biti bitno u trenutku kad ti se i objektino i subjektivo razvuče neki osmjeh od uha do uha ko da su tamo negdje magneti. - Akcija- interakcija na jedinstveno neplaniranog heroja ulice sa crnim naočalama gdje se usprkos njima zna kuda je pogled usmjeren.

I u nekom svijetu snova i čežnja ili pak par litara nečeg (biločeg) alkoholnog kaže on meni: «Dvije stvari zasigurno znam o tebi: Uvijek si u žurbi i uvijek imaš dobro opravdanje za to.».
Nda. Jer u ovom slučaju zbilja imam (!!!).

...Ali osmijeh & heroj ostaju trenutak i ne protežu se na stranu tih misli koje stupaju tek malo (više) kasnije...

Nije kao bitno, a meni se opet stvarno žuri & kao diskretno mi pada kruna sa glave u slučaju da sam je imala.

- 10:44 - Dio Tebe (7) - Isprintaj - #

subota, 17.02.2007.


Kad je svijet izvan vas, ili još gore- u vama… i kad vam je mučno, a ne možete se prestati vrtjeti… i kad pokušavate stvari učiniti nevidljivima, ali baš zbog toga one postaju očite kao nikad prije…


Krvarim iznutra…
Da bih postala crvena lutka od papira?

A prolazi vrijeme
A čovjek uz nj nikad nije sasvim sam
…svaka kazaljka stvara odraz
-dvije dva.

Krvarim iznutra…
Samo ponekad na svijetu sve stane i smijem se suprotstavljeno, pokretom.


Kad ništa nije dovoljno, ili je sve previše… kad ne vjerujete u pravu mjeru i tražite istinu samo za sebe… i stvarima oduzimate i zbrajate ravnotežne sile, ali znate da je (van vidljivog) ipak jedna od njih jača…
- 20:33 - Dio Tebe (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>